Životni standard u Bijeljini sve lošiji

 Život u makazama cijena i mizernih plata


Većina stanovništva u RS, ali i na području Semberije i Bijeljine, “žitnice” Republike Srpske i BiH, potvrđuju to i statistički podaci, iz godine u godinu živi sve lošije.

Mnogi životare i jedva preživljavaju od  malih i neredovnih plata, teško sastavljajući kraj s krajem  od redovnih, ali mizernih penzija. Ima li se u vidu podatak da potrošačku korpu za četvoročlanu porodicu sada ne mogu napuniti ni dvije prosječne plate, te da samo za hranu trošimo  mjesečno novca koliko potroše i bogati Nijemci, oko 800 KM, a prosječna plata u Njemačkoj je, treba znati i to,  i do četiri puta veća od prosječne plate kod nas, onda je jasno da živimo sve lošije, da zarađujemo sve manje, da je većina priomorana na životarenje i preživljavanje, odnosno na pozajmice od prijatelja i komšija ili na redovno zaduživanje kod banaka.

Novac, osim za hranu,  a to je neminovno, svakog mjeseca trošimo i na komunalne usluge i troškove stanovanja, na odjeću i obuću, obrazovanje i kulturu, na održavanje domaćinstva. Zbog toga i ne čude gotovo frapantni  podaci o prezaduženosti građana u bankama i o nasušnoj potrebi da se mjesečne tekuće obaveze pokrivaju novcem iz potrošačkih kredita. 
 
S druge strane, te “sušne” godine itekako se osjećaju i na pijaci i u marketima, dakle, tamo gdje se svakodnevno pazari i gdje se nabavljaju neophodne namirnice za ishranu. Mnogi Bijeljinci tvrde da u proteklih četvrt vijeka bijeljinska Zelena pijaca, svojevremeno poznata po tome da je bila jedna od najsnabdjevenijih pijaca u regionu, nikada nije bila skuplja. Cijene voća i povrća, onog sezonskog, koje se nekada moglo kupiti po uobičajenim i prihvatljivim cijenama, sada su skočile u nebo. Skupo je gotovo sve, počevši od luka, paradajza, paprika, boranije, kupusa, mrkve, peršuna, oraha, bijelog luka, tako da se često stiče pogrešan utisak kako je sve to uvezeno iz nekih dalekih prekomorskih zemalja. Istovremeno, i kupci i prodavci priznaju da se kupuje sve manje, te da se povrće i voće sve češće kupuje na komad, umjesto na kilogram.

Da nam se život sve više pretvara u “umjetnost preživljavanja” i da se sve teže snalazima u makazama cijena i mizernih plata, više je nego očigledno. Pitanje je samo, koliko dugo se sve to može izdržati.

Dešavanja u Bijeljini
Izvor: desavanjaubijeljini.com
 
 
 
 


 






Komentara